Zašto smo slijepi kod očiju? Fenomen voljnog sljepila

Čujete li nekad − što manje znaš, mirniji si? Da li je neznanje stvarno blagoslov? Da li je neznalicama lakše, ne vide li zaista patnju drugih, ne dotiču li ih malverzacije banaka, loša situacija, tuđa bolest i neimaština?

Piše: Darija Petrović

Jesmo li zaista slijepi ili smo odlučili da ne vidimo?

Svakodnevno se srećemo sa najrazličitijim situacijama u kojima možemo vidjeti neki problem, ako tako odlučimo, naravno. Prosjaci na ulicama − da li je naš problem njihova neimaština? Ljudi najčešće prođu okrenute glave.

Koliko vas je prestalo da jede brzu hranu i odreklo se gaziranih sokova samo zbog toga što je to loše po zdravlje? Šta je sa pušenjem? Kako reagujete kada na TV-u slušate doktore koji iznose rezultate istraživanja koja idu u prilog većoj smrtnosti pušača?

Međutim, šta se dešava kada se radi o problemima koji su globalnije prirode? Kada se radi o malverzacijama banaka, kada Vlada ne usvaja zakone koji se tiču bezbjednosti i zdravlja? Ukoliko se jave pojedinci koji će i primijetiti da tu negdje postoji problem, hoće li reagovati (i zašto ne)? Šta je to što nas čini „slijepima“ za stvari koje nam se ne dopadaju?

Radi se o voljnom sljepilu (eng. willful blindness), pojavi da ćemo odabrati da ne vidimo nešto što nam se ne dopada, da ga ne primijetimo i ne obradimo, jer samim tim taj problem ne postaje naš i ne izaziva nam nikakvo opterećenje ili osećanje nelagode. Ono što je neophodno naglasiti, uzrok voljnog sljepila je u ljudskoj biologiji, u načinu na koji funkcionišemo. To nije karakteristika loših ljudi, već je fenomen koji važi za sve nas.

Naš mozak brže i lakše primjećuje, obrađuje i pamti one informacije koje su nam poznate, koje nam idu u prilog i slažu se sa našom slikom o sebi kao dobroj, brižnoj, pametnoj, osviještenoj osobi koje imponuju našem egu. Shodno tome, mi ćemo skoro automatski odlučiti da ne primjećujemo sve one informacije koje su suprotne.

Veliki problem se javlja u dodatna dva otežavajuća aspekta i svi oni važe za sve nas. Jedan je individualni, drugi kolektivni. Individualni se odnosi na to da kada sami primjetimo neki problem, odlučićemo da ipak ne obratimo pažnju, ignorišemo ga i nastavimo dalje. Razlozi su mnogobrojni: lijenost, nesigurnost u svoje znanje, bojazan od reakcije drugih, strah od odbacivanja, manjak hrabrosti, želja da se uklopimo i ne odskačemo, sam osjećaj koliko je (ne)bezbjedno govoriti javno i otvoreno o problemima, činjenica da se dijalog ne cijeni i ne poštuje…

Međutim, čak i kad se nađu pojedinci koji uspiju da savladaju sve ove teškoće i otvoreno nam ukažu na neke probleme ili stvari koje radimo loše govoreći nešto što nam se baš i ne sviđa, šta radimo? Proglasimo ih čudacima i ignorišemo to što govore. Kažemo: „Da je tako, zar mediji ne bi saopštili? Zar nas u školi ne bi to naučili?“

Tada niko ne misli o tome da su mediji cenzurisani i da postoje moćnici kojima nije u interesu da ljudi znaju istinu. Ne mislimo ni o tome da su i ljudi koji rade u medijima ipak ljudi, i da voljno sljepilo važi i za njih.

Međutim, potpuno opravdan argument bi bio: zašto zapošljavamo sve te pametne, obrazovane, elokventne ljude ako od njih ne dobijamo mnogo? Radi se o tome da čak do 85 procenata ljudi koji primijete neki problem na radnom mjestu odluči da ne reaguje. Šta raditi onda kada u tih 85 procenata spadaju advokati, ljekari i medicinsko osoblje, učitelji, političari, ekonomisti?

Ipak, svi smo ljudi i sve ovo važi za sve nas. Sigurno smo se nekad našli na obje strane − nekad smo primijetili problem, ali smo odlučili da ga ne vidimo i ne odreagujemo, i sigurno smo nekad bili ti koji su ignorisali tuđe priče o stvarima koje nam se ne dopadaju.

Ali ako svi odlučimo da ćemo da budemo slijepi jer je tako lakše, dokle ćemo stići? Iako je voljno sljepilo fenomen koji važi za sve nas, daje li nam to pravo da mu se prepustimo? Kako se nosi sa nečim ovakvim?

Štaviše, vrlo je jednostavno. Dovoljno je imati toliko hrabrosti da se postavi pravo pitanje. “Jesmo li sigurni da je to najbolje što možemo? Imamo li neki drugi izbor?”

Postavljanjem pravog pitanja, drugi će shvatiti da nisu sami u svojim sumnjama što će im dati podršku da progovore. Jedan po jedan, svi će se slobodno javiti i uvidjet će se da su sumnje rasprostranjenije nego što je izgledalo na početku, kao i da svi ustvari vide isto, isto kao što su i odlučili da ga ne vide.

Tada se stvara pogodna atmosfera za dijalog koji može rezultirati velikim brojem novih rješenja, originalnih i potencijalno plodonosnih. Jer pokoravati se svojim strahovima i odlučiti se na sljepilo ne znači biti slobodan i efikasan. Sloboda ne postoji ako je ne koristimo i problem se ne može riješiti ukoliko se ne prizna (ne vidi) da uopće postoji.

Zbog toga, prije nego što počnemo kritikovati druge sljedeći put, preispitajmo prvo sopstvena viđenja − koliko smo sami slijepi? Kada spadamo u tih 85 posto koji će okrenuti glavu od problema i neće ga vidjeti iako je tu? Za koje segmente života smo posebno slijepi? Kako to utiče na nas i okolinu? Ukoliko želimo pozitivnu promjenu, nekad je potrebno jako malo, poput dobrog pitanja kao podstrek. Ipak, ti moraš da budeš promjena koju želiš da vidiš u svijetu.

 

kultivisise.rs