Dopusti da ti ispričam…

Ispričat ću ti jednu priču.. O gradu svjetlosti, Sunca i bezuslovne ljubavi.. Gradu dobrih ljudi, mirisnih avlija i zelene rijeke.. Ispričat ću ti priču o životu, sreći, ćelopeku i Mostalgiji. Dopusti da ti objasnim kako to dječaci postaju momci u zagrljaju najljepše, kako se pije kafa i šta su to liskaluci. Dođi, pridruži mi se u šetnji ulicama ovog grada i dopusti mi da započnem priču. Kažu da se naljepše osjećaš na svom.. Da su boje najjasnije, mirisi najljepši i srce najmirnije kad si kod kuće. Meni samo treba Stari Most, ćelopek, zelena ljepotica i jedno mjesto da sjednem i uživam u svemu tome. Pokazat ću ti beskrajno plavetnilo iznad nas i shvatit ćeš da nebo nigdje nema tako jedinstvenu boju. Shvatit ćeš kako se nešto bezuslovno voli i poželjet ćeš da se opet, bar na kratko, izgubiš u ovom beskraju. Hajde, sjest ćemo tu, ispod Mosta, rashladiti umorna stopala nakon pješačenja i diviti se luku kojeg on nije imao čast vidjeti. Pričat ću ti kako je pobjegao prije skidanja skela, nakon devet godina napornog rada i 456 blokova kamenja. Kako su se svi divili njegovom radu a on, eto, nikada nije ni saznao kako izgleda. Nikada nije spoznao ljepotu njegovog luka, snagu kamena i savršeno jasnu refleksiju na površini Neretve. Nažalost, nikada neće saznati koliko je srca ispunio ponosom. Kako se generacije dive njegovom djelu, a dolaze iz svih krajeva svijeta i kako je njim povezao mnogo više od dvije obale. Nikada neće saznati kako dječaci skupe hrabrosti da učestvuju u tradicionalnim skokovima sa vrha luka, kako dopuste Neretvi da ih zagrli, kako se vinu u nebo i spremno dočekuju taj magični trenutak. Neće se upoznati ni sa pričama o ljubavi i prijateljstvu koje su svoje tragove ostavile na kamenjima njegovog djela, niti sa liskalucima koje razumiju samo oni odrasli ovdje koji nastaju tek tako, u hodu. A opet, bit će dio svih tih priča kao što je dio i ove moje. Ono što malo ko razumije je kako možemo ispijati kafe po cijeli dan, a ono što ja ne razumijem je kako ljudi mogu bez toga? Upekne ćelopek, dogovoriš se sa rajom u sekundi i odete u vaš najdraži kafić da se popije ona prva, jutarnja. Eh sad, to što će se na nju nastaviti još barem 2-3, to nije bitno. Merak je najbitniji. Ustat ćemo i nastaviti našu šetnju. Ići ćemo kroz vrevu, kroz Kujundžiluk, polahko gore do Europe i opet ćemo pogledati u njega. Ja iz navike, potrebe i ponosa, a ti zato što si opčinjen njegovom ljepotom. Uz žamor ljudi čut ćeš i cvrkute ptica, uživati u pastelnim bojama koje se razlijevaju po nebu u sumrak i polahko disati. Reći ću ti da zatvoriš oči i da se prepustiš trenutku, da mi pokušaš objasniti sve ono što čuješ i mirise koje osjetiš. Znam, zamirisat će ti ćevapi i meso sa roštilja. Osjetit ćeš i mirise dolme i sarme, a opet, osjetit ćeš i svježinu u zraku. Povest ću te i do Koskine džamije da uživaš u pogledu. I nećeš htjeti da ideš. Znam. Preći ćeš preko Mosta. Objasnit ću ti kako je najlakše hodati baš tuda i osjetit ću pažnju koju mu poklanjaš. Jer, već te je pridobio, a to je ono čega sam se bojala. Doći ćeš ti opet, znam i to. Znam da već sada želiš da ne napustiš Mostar jer još uvijek nisi u potpunosti istražio sve njegove dijelove. Zagrebao si površinu, pročitao uvodno poglavlje knjige. Sada je na tebi da pišeš nove stranice. Ne želim da uplićem prste u vašu priču. Znaš zašto? Mostar sa svima nama ima svoju priču. Nekom će više poglavlja biti vezano za stari dio grada, ispijanje kafa, šarenila boja i cijele sehare mirisa. Neko će se najduže zadržati u opisivanju unikatne ulične umjetnosti, pozorišnih predstava i mostarskih liskaluka. A ja ću ti na kraju samo reći da nema potrebe da ti objašnjavam šta je zapravo mostalgija. Sjetit ćeš se da sam ti nekad pričala o hrabrosti, bezuslovnoj ljubavi, ljepoti, o čovjeku koji nije svjestan koliko je uradio. Sjetit ćeš se i konačno shvatiti.

 

Za HUM.ba piše: Dalila Spahić