Hanter S. Tompson: plutati niz maticu ili plivati ka cilju?

Kada je imao samo 22 godine, Hanteru S. Tompsonu (1937-2005) obratio se njegov prijatelj Hjum Logan u pismu kojim mu traži savjet o temi od najvećeg značaja za misleće mlade ljude – koji put izabrati na raskršćima na koja svakodnevno nailazimo?

0

U tom trenutku budući veliki američki pisac, otac gonzo novinarstva i klasika po kom je snimljen istoimeni film Strah i paranoja u Las Vegasu (1972), kao i romana kakvi su Anđeli pakla (1966) i Dnevnici ruma (1998), u nadahnutom eseju ne daje odgovor, već nam pruža novu perspektivu u pristupu samom pitanju, sa inovativnošću i jasnošću koja i inače odlikuje stil njegove pisane riječi.

U istim godinama, suočen sa istim dilemama, prevodilac ovog teksta bez daljeg uvoda prepušta tebe, Čitaoče, šarmu egzistencijalističkog lajf koučinga bez pretenzija da to bude, a koji je zavrijedio svoje izdanje na zajedničkom nam jeziku time što pruža toliko mnogo u ovoliko malo riječi:

Pismo Hantera S. Tompsona Hjumu Loganu

Dragi Hjume,

Pitaš za savjet: eh, kako je to čovjeku svojstvena i veoma opasna aktivnost! Jer, dati savjet nekome ko se pita šta da radi sa svojim životom implicira nešto veoma slično egomaniji. Bez prava preuzeti na sebe ulogu da se drugome pokaže ka pravom i konačnom cilju – da mu se pokaže drhtavim prstom u PRAVOM smjeru, to je uloga kakvu bi samo budala preuzela.

Ja budala nisam, ali poštujem tvoju iskrenu namjeru pri traženju mog savjeta. Stoga ti tražim da, slušajući ono što govorim, ne zaboravljaš da je svaki savjet samo proizvod čovjeka koji ga daje. Šta je istina za jednog može biti propast drugome. Ja ne gledam život tvojim očima, niti ti mojima. Ako bih pokušao da ti dam konkretan savjet, to bi previše nalikovalo slijepcu koji vodi slijepca.

O, BITI ILI NE BITI, PITANJE JE SAD:

DA LI JE LJUDSKOG DUHA DOSTOJNIJE

TRPjeTI PRAĆKE I STRijELE SUDBINE NASILNE,

ILI ORUŽJE DIĆI NA MORE MUKA.

I zaista, to JESTE pitanje: Da li plutati prepušten plimi ili plivati ka cilju? To je izbor koji moramo da učinimo svi, svjesno ili ne, u nekom trenutku svog života. Tako malo ljudi to shvata! Pomisli na bilo koju odluku koju si bilo kada donio koja je utjecala na tvoju budućnost: Možda griješim, ali ne vidim kako je ona mogla biti bilo šta drugo, koliko god posredno nalik izboru između dvije prethodno pomenute opcije: plutanje ili plivanje.

Ali zašto ne plutati ako nemaš cilj? To je drugo pitanje. Svakako je bolje uživati u plutanju nego plivati besciljno. Pa kako da čovjek pronađe neki cilj? Ne zamak među zvijezdama, već stvaran i opipljiv. Kako da čovjek bude siguran da ne juri Veliku Kamenu Planinu od Slatkiša, primamljivi šećerom premazan cilj koji pruža malo ukusa, a suštinski ništa?

Odgovor – i, na neki način, tužna strana života – jesto to što pokušavamo da spoznamo cilj, a ne čovjeka. Mi postavimo cilj koji postavlja pred nas određene zahtjeve: i mi ih ispunjavamo. Prilagođavamo se zahtjevima jednog koncepta koji NE MOŽE biti ispravan. Kada si bio mali, želio si, recimo, da budeš vatrogasac. Sa priličnom sigurnošću mogu da kažem da više to ne želiš da budeš. Zašto? Zato što se tvoja perspektiva promenila. Nije se vatrogasac promijenio, već ti. Svaki čovek je totalitet svojih reakcija na ono što iskusi. Kako ti se iskustva razlikuju i umnožavaju, ti postaješ drugačija osoba i, stoga ti se perspektiva mijenja. To traje i traje. Svaka reakcija je proces učenja; svako značajno iskustvo mijenja perspektivu.

Zar zato ne djeluje glupo prilagođavati svoj život zahtjevima cilja kojeg svakog dana posmatramo iz drugačijeg ugla? Kako time mislimo da postignemo bilo šta drugo osim galopirajuće neuroze?

Odgovor, u tom slučaju, uopšte ne treba da se bavi ciljem, ili svakako ne konkretnim ciljem. Bio bi potreban cijeli paket papira da se ova tema razvije do kraja. Samo Bog zna koliko je knjiga napisano o značenju čovjeka i sličnim pitanjima, i samo Bog zna koliko ljudi je promišljalo ovu tematiku. (Koristim izraz samo Bog zna isključivo kao frazu.) Prilično je besmisleno da ja pokušavam da ti na to odgovorim u poslovično jezgrovitoj kratkoj formi, jer sam prvi ko će priznati moj potpuni nedostatak kvalifikacija za sažimanje značenja života u jedan ili dva pasusa.

Držaću se podalje od pojma egzistencijalizam, ali možeš ga uzeti kao svojevrsnu smjernicu. Možeš i da daš šansu nečemu što se zove Biće i ništavilo Žan-Pol Sartra i još jednoj stvarčici kao što je Egzistencijalizam: Od Dostojevskog do Sartra. To su samo prijedlozi. Ako si zaista zadovoljan time što si i čime se baviš, izbjegni ove knjige u širokom luku. (Ne diraj lava dok spava.) Da se vratimo na odgovor. Kao što sam rekao, posvetiti se konkretnim ciljevima djeluje, u najboljem slučaju, nerazumno. Stoga ne težimo da budemo vatrogasci, ne težimo da budemo bankari, ni policajci, ni doktori. TEŽIMO DA BUDEMO ONO ŠTO MI SAMI JESMO.

Ali nemoj pogrešno da me razumiješ. Ne mislim ja da mi ne MOŽEMO da budemo vatrogasci, bankari ili doktori – već da cilj treba da prilagodimo pojedincu, a ne da pojedinca prilagođavamo cilju. U svakom čovjeku, naslijeđe i okolina se kombinuju tako da stvore biće određenih sposobnosti i želja – uključujući duboko usađenu potrebu da funkcioniše na način koji će njegov život učiniti SMISLENIM. Čovjek mora da BUDE nešto: mora da ima značenje.

U tom slučaju, kako ja to vidim, rješenje je sljedeće: čovjek mora da izabere put koji će omogućiti njegovim SPOSOBNOSTIMA da se ispolje sa maksimalnom efikasnošću u pravcu zadovoljenja njegovih ŽELJA. Čineći to, on ispunjava jednu potrebu (daje sebi identitet funkcionisanjem u zadatom obrascu ka postavljenom cilju), izbjegava frustriranje svog potencijala (tako što bira put koji ne ograničava njegov lični cilj) i spašava se užasa koji nosi uviđanje da mu cilj vene i gubi svoj šarm što mu bliže prilazi (umjesto da savija sebe kako bi ispunio zahtjeve onoga što traži, on će saviti svoj cilj kako bi ga prilagodio sopstvenim sposobnostima i željama).

Ukratko, on nije posvetio svoj život dosezanju predefinisanog cilja, već je radije izabrao način života za koji ZNA da će u njemu uživati. Cilj je apsolutno sekundaran: funkcionisanju u pravcu ka cilju je ono što je bitno. I djeluje mi gotovo smiješno reći da čovjek MORA da funkcioniše u obrascu koji izabere; prepustiti nekom drugom da definiše tvoje ciljeve znači odreći se jednog od najsmislenijih aspekata života – definišućeg čina koji od čovjeka pravi indvidualnu jedinku.

Pretpostavimo da misliš da imaš izbor između osam puteva (svi predefinisani, naravno). I pretpostavimo da ne vidiš pravu svrhu nijednog od njih. ONDA – i ovo je suština svega što sam rekao – MORAŠ PRONAĆI DEVETI PUT.

Naravno, to nije lahko kao što zvuči. Ti si živio relativno uzak život, prije vertikalnu nego horizontalnu egzistenciju. Stoga nije tako teško razumeti zašto se osjećaš na način na koji se osjećaš. Ali čovjeku koji prokrastinira prilikom odluke njegove će izbore u njegovo ime neminovno načiniti životne okolnosti.

Stoga ako se ubrajaš u razočarane, onda nemaš drugi izbor nego da prihvatiš stvari kakve jesu ili da ozbiljno potražiš nešto drugo. Ali čuvaj se potrage za ciljevima: traži način življenja. Na to ti kažeš: Ne znam gdje da gledam, ne znam šta da tražim.

To je srž. Da li je vrijedno odreći se onoga što imam da bih tražio nešto bolje? Ne znam – da li je? Ko može da donese tu odluku osim tebe? Ali čak i time što ODLUČIŠ DA POTRAŽIŠ, već si prešao znatan put ka donošenju odluke.

Ako se ne zaustavim, završiću tako što ću napisati knjigu. Nadam se da ovo nije tako zbunjujuće kao što djeluje na prvi pogled. Imaj na umu, naravno, da je ovo MOJ NAČIN gledanja na stvari. Ja mislim da je prilično opšte primenljiv, ali ti možda nećeš tako misliti. Svako od nas mora da stvori sopstveni credo – ovo je prosto moj.

Ako bilo koji dio ne deluje smisleno, svakako mi na to ukaži. Ne pokušavam da te pošaljem u potragu za Valhalom, već samo da ti ukažem da ne moraš da prihvatiš izbore koje ti život koji poznaješ nudi. Postoji nešto više od toga – niko ne MORA da radi nešto što ne želi ostatak svog života. Ipak, ako završiš tako, kako znaš i umiješ ubijedi sebe da si to MORAO. Imaćeš dosta drušva u tom klubu.

To bi bilo to za sad. Dok se ne čujemo opet, ostajem tvoj prijatelj,

Hanter

 

Tekst preveo sa engleskog: Dušan Arsenović

Izvor: kultivisise.rs

Obrada: HUM.ba

OSTAVITI ODGOVOR