Jamile me sandžije

S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje

0
[Izvor slike: STAV.ba]

Piše: Safet Pozder

Neko je zapisao da se čovjeku čini da je najveća muka baš ona koja je njega snašla. Ne može se reći da nije bio u pravu, mada to, praktično gledano, i nije tačno. Helem, posljednjih dana nisam se osjećao baš najbolje. Izdešavalo se svašta nešto, a onda, kad je to protutnjalo, počelo me probadati negdje u prsima, tačnije, u predjelu srca. Moram priznati, nimalo ugodan osjećaj. Čovjeku u nekoliko trenutaka svašta proleti kroz glavu. Prvo kontam, mora da je bio neki udar, vjerovatno blaži. Znam da ima ljudi koji te udare prežive onako, “s nogu”. Ne bi trebalo da je neki teži – taj bi sigurno oborio s nogu, a ja sam na nogama. Jest da nisam skroz stabilan, ali sam uspravan. Onda kontam, nije mi trnula lijeva strana, a trebala bi, to tako ide u tim situacijama.

Primijetim onda da se ne mogu rahat saginjati. Oblačim čarape ili obuvam obuću, a prsa razvaljuju. Odem u džamiju. Sagnem se na ruku’, haj inekako, ali na sedždi, suze same frkću. Podbacim tako stolicu pa na njoj sedždu činim. Džematlije gledaju, nije im jasno, ali ništa ne pitaju. I potrajalo to. Žalim se jednom ahbabu, a on mi veli: “E, moj efendija, danas postoje samo dvije vrste: bolesni i nepregledani!” Utješi me čovjek, nema šta.

Srećom, došla mi punica, a ona se dobro razumije u trave, pravi svakojake čajeve i kreme i vrhunski je majstor narodne medicine. Opričam joj situaciju. U početku me ozbiljno slušala, a onda se počela smješkati. Kad sam napokon završio, pljesnula me po ramenu i rekla: “Zete, ništa ne brini, jamile te sandžije!” Nije da nikad nisam čuo za taj termin, ali, iskreno, nisam imao blage veze šta su sandžije i kako to boli. Objasnila mi je ukratko šta i kako – na internetu sam se uvjerio da je stvarno tako – i navela neke od opcija: vruće obloge, neke kreme, hren. Sandžije mogu trajati nekoliko dana, ali se mogu otegnuti i mnogo duže. “Najbolje je, ipak, da ih pustiš da prođu same”, veli punica na kraju.

Opet je bila u pravu. Stvarno su prošle same i nisu dugo potrajale, svega četiri ili pet dana. A tih je dana probadalo, stezalo i žigalo na sav mah, i to posebno kad se legne spavati. Čovjek se doslovno ne može rahat namjestiti. Meni je to, tih dana, bila najveća muka. Svakako ne i jedina.

U nekoliko sam navrata išao do Mostara, i to u bolnice kako bih posjetio prijatelje. Kažem bolnice, jer su neki ležali na Bijelom brijegu, a drugi u Južnom logoru. Jedan je od njih proteklih dana doživio veliku porodičnu tragediju u saobraćajnoj nesreći, i to je sve što ću, poštujući njegovu privatnost i pravo da se koliko-toliko oporavi i vrati normalnom životu, kazati. Morao sam biti uz njega, ali sam morao i naučiti da je moja, ali i muka mnogih drugih, ništa naspram onoga čime Bog iskuša neke od nas.

U istoj bolnici, samo na drugom odjelu, ležao mi je drugi jaran. Zapravo, to je ovdje svačiji jaran, svi ga vole i paze, pa ponekad i zadirkuju. Ostariji je to čovjek koji je kroz život imao zdravstvene probleme uslijed kojih je u nekoj mjeri ostao hendikepiran u odnosu na druge. Slabo čuje, nerazgovijetno govori, nikada se nije ženio i danas živi sam. Ipak, u džamiji je redovan. Još prošle godine imao je zdravstvenih problema, pa su mu urađeni i određeni zahvati u predjelu srca. Od tada ga posebno pazimo, ali vrijeme i biološki procesi čine svoje. Stanje se opet pogoršalo pa je u bolnici.

Znam da mu to teško pada, mnogo teže nego ostalima. Za njega je to potpuno stran ambijent. On je navikao zvrndati po gradu, svratiti u svaki lokal, našaliti se sa svakim, dopustiti da ga dripci isprovociraju i onda osuti paljbu po prvom koji mu naleti.

Ulazim mu u sobu i zatičem ga kako leži. Trebala mu je koja minuta da se uhaviza. Tek je tada malo živnuo. Žali mi se da mu je ovdje dodijalo. Veli da bi sutra trebao kući (isto mi je govorio i prošle godine). Pokazuje mi noge koje su poprilično natekle. Ulazi doktorica i zove me u svoju kancelariju. Priča da je malo agresivan i da ga je teško kontrolirati. Znam da je on sve, samo ne agresivan, ali znam da ga bolnica čini nervoznim. Govorim mu da sluša doktore i da će brzo kući, ali samo ako bude dobar. Preda mnom je čovjek s cijelih 67 ljeta na leđima, a imam osjećaj da je to dijete od dvije ili tri godine. Priča da će slušati, a suza mu se kotrlja iz oka. Drugi dan se pravo prepao. U sobi mu je umro neki čovjek. Doktori, valjda, pokušali reanimaciju i ostalo što ide, ali bez uspjeha. On je to doživio na svoj način. Dobro ga znam. Ne boji se ničega osim smrti. Reci mu šta god hoćeš i uvrijedi ga kako ti padne napamet, sve će ti oprostiti, osim jednog: ne pričaj da je đuturum i da se čaršijom mota Azrail koji vreba na njega. Tad će ti se poštenski nagovoriti, pri čemu neće birati riječi.

U drugom dijelu grada, u Južnom logoru, leži mi još jedan prijatelj. Red mi je otići i do te bolnice. S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Na recepciji mi kažu koji sprat i koji je odjel u pitanju. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje…

Na kraju nađem prijatelja. Doima se veselo i opušteno. Ipak, vidim da je utučen. Fino mu, paze ga, ali, kaže, došao da liječi jedno, a usput mu otkrili još nešto, sasvim drugo i neočekivano. Eto ga sad! Pokušavam ga razgovoriti. Možda sam i uspio, a možda se i on vješto zakamuflirao pa mi se tako samo učinilo. Izlazim. Prolazim dugačke hodnike. Neurologija, pulmologija, interno, pedijatrija… Krajičkom oka bacam, hvatam unutrašnjost soba čija su vrata odškrinuta.

Kontam, baš je ovaj insan neko nezahvalno i razmaženo biće. Ako je iole zdrav, ili barem nepregledan, kako bi to rekao onaj moj prijatelj s početka priče, nije ni svjestan koliko je bogat i šta sve ima. A, recimo, mogao bi, kad se malo zanese, nakratko skoknuti do bolnice. Bilo koje. Ne mora ići nikome posebno. Dovoljno je tek da prošeta hodnicima.

Čista katarza!

A moje sandžije?

Mostarci bi na to rekli: “Niđe veze!”

 

STAV.ba

OSTAVITI ODGOVOR