O umijeću pripovijedanja

Priče su sastavni dio ljudskog društvenog života. Rijetke su osobe koje će objektivno ispričati šta se zapravo dogodilo. U usmenom pripovijedanju, zavisno od govornika, prisutne su lične impresije, subjektivni doživljaji i, nerijetko, iskrivljene činjenice koje se već poslije trećeg prepričavanja uopšte ne podudaraju s polaznim, poput gluhih telefona.

0

Piše: Marko Todorović

Kako se dijelovi priče vremenom gube, kao što sa mozaika otpadaju komadići kamena u boji te je mozaiku potrebna kvalitetna restauracija, tako je i ljudski mozak u stanju da izvrši restauraciju priče, te na osnovu poznatih dijelova zaglavljenih u sjećanju popuni one koji nedostaju. Tu pojavu proučila je psihologija i dala joj adekvatan naziv –rekonstruktivnost.

Potreba da se nešto ispriča poznata je (pra)historičarima i arheolozima još sa zidova pećina prvih ljudi, preko hijeroglifa i crteža unutar piramida, mitova i legendi raznih naroda širom sveta, pjevanja uz ritmičku muziku ili milozvučni instrument, a da ne govorimo o objavljivanju i štampanju knjiga i pisanju.

Potreba za pričanjem, ali i slušanjem kroz historiju u stopu prati svaki čovjekov korak. Ono što se mijenja je samo forma kojom se pripovijeda. Smatramo da je važno da se zabilježi sadašnjost radi budućnosti.

Napisao sam roman zato što me je spopala takva želja. Vjerujem da je to dovoljan razlog da se otpočne sa pripovijedanjem. Čovjek je po svojoj prirodi životinja pričalica.“ (Umberto Eko, „Ime Ruže“)

Da li postoji potpuno izmišljena priča?

Pomenuta je već pojava ili sposobnost reskonstrukcije sjećanja, događaja, koja se bazira na prethodnim saznanjima i iskustvima. Da li je izmišljanje priča svjesni produžetak ove pojave? U teoriji književnosti jedna struja govori o odvajanju djela od autora. Drugi, pak, tvrde da čitajući romane nekog pisca ili poeziju nekog pjesnika, možemo upoznati samog pisca.

Nerijetko glavni akteri priče, iako je čitav roman fikcija, imaju slične karakterne osobine i sličnog su zanimanja kao i autor. Dešava se da je pisac pravnik, a glavni lik njegovog romana advokat ili sudija ili pak student prava. Ako se pak profesije ne slažu, u romanu se nekad mogu uočiti pojedine sitne ili krupne greške, u zavisnosti od istraživačke sposobnosti autora, od strane onih koji se tom profesijom zapravo bave.

Osim sličnosti u profesiji, tu su i detalji: šta glavni lik voli da jede, kuha, koju muziku sluša, šta čita… Tako, naprimjer, kroz dva potpuno nepovezana romana Bernharda Šlinka javlja se djevojka sa jedva primjetnom rupicom na obrazu, a glavni likovi popularnog romanopisca kome je prošle godine za dlaku izmakla Nobelova nagrada za književnost, Harukija Murakamija, po pravilu slušaju Mocarta, Djuran DjuranBič Bojse, vole da kuhaju, jedinci su ili ne govori o bližoj porodici, neprilagođeni su u društvu i vole da plivaju.

Pomenute sličnosti se mogu vidjeti u većoj ili manjoj mjeri kroz čitavu bibliografiju Murakamija, pa se upoređivanjem djela Bezbojni Curuku Tazaki i njegove godine hodočašća i Južno od granice, zapadno od sunca stiče utisak da ste dva puta čitali istu knjigu s drugačijim rasporedom figura, što naravno nije usamljen slučaj u književnosti.

O umijeću pripovjedanja

Udaljimo se na tren od umjetnosti i književnosti. Pripovijedanje je uvijek bilo zanat, a najbolje zanatlije su uzimale najveći dio kolača. Prepričavanje suhih činjenica je dosadno. Da bi se zauzela pažnja publike potrebno je unijeti zanimljivosti, dodati sočnu informaciju, ispripovijedati sve na način koji će, iako je priča relativno duga, održati svu pažnju čitaoca.

U industrijskim revolucijama, ni jedan zanat nije ostao samo zanat. Danas je mnogo lakše pisati nego ranije. Više je izdavačkih kuća, svako može sam objaviti svoju knjigu, može pisati blog ili svoju priču ispričati u vidu članka na nekom internet portalu.

U svom tom moru priča i pripovjedača teško je razabrati prave majstore pripovijedanja. Nerijetko ovu počasnu titulu dobijaju oni koji je istinski ne zaslužuju. Gomilanjem informacija, novih naslova i imena dobija se na kvantitetu, poput bujice koja ruši sve zidove i mostove, dok kvalitet u procentima, poput trenutka vremena koji teži nuli, u konačnom broju ostaje konstantan.

Uostalom, vrijeme će kazati, ili pak neki pripovjedač iz budućnosti.

 

kultivisise.rs

 

OSTAVITI ODGOVOR