Neretvi

0

U zagrljaju tvog vječnog huka

Gledam ti k’o zjene dubine zelene,

Čujem ti glas k’o sa drugog svijeta.

Zoveš li mene?

U cik zore sva kristalna brda

U tebi operu vedre poglede svoje.

Po površini tvojoj nebo razlije osmijeh

I udahne ti božanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine

Protkiva zrake od zlata.

Stani!

Postaćeš zelen zlatom izvezen mermer.

Hoću da klešem stub za rajska vrata.

U suton plav šumiš k’o drevna priča

O prolaznosti svega što jednom na svijetu bi.

Svaka ti riječ jezom stravi mi srce.

Reci mi!

Ogledalo početka i mora vječite misli,

Ili ti vali

Samo vremena broje?

Mir svuda.

Tvoj šum postaje sve jači.

Šta čujem u njemu?

Je li to smijeh duše moje?

Beskrajno crno oko gleda mi u dušu.

Noć.

O čemu to šumiš bezdušno u mome strahu?

O nepoznatom što iza leđa nam se diže,

O zemaljskom blijesku, il’ ništavnom prahu?

O, prestani jednom i ne šumi više!

Boli me svijest.

Šapući tiše, tiše!

Volim te kad suncu ljubiš oko zlatno

I kad jablan u tebi krunu njiše.

 

Hamza Humo, „Poezija i proza“

 

Izvor: www.majkaidijete.ba

OSTAVITI ODGOVOR