Da možda ipak nije bolji golub na grani?

0

Piše: Adi Maslo

Životni prostor i društvo koje nas okružuju neminovno utječu na svaku ličnost. To je normalno i zdravo. Međutim, u svako društvo se uspijevaju uvući vrijednosti koje ga ujedno i određuju, ali istovremeno i guše na neki način. Ovdje nije riječ o tradiciji već načinu razmišljanja kojeg počesto nismo svjesni. To svakako ima veze sa životnim iskustvom pojedinca, ali se čini da što je neko iskusniji s većom nelagodom preispituje svoje stavove i, dakako, odbija prihvatiti nove poglede na već postojeće pojave. Povrh svega, jednak nivo privrženosti se zadržava, čak iako smo svjesni manjkavosti vlastite ličnosti, ili eto društva kojem pripadamo. Evo i primjera, a u pitanju su vrijednosti. Bh. društvo ne vidi promjenu kao vrijednost koja je poželjna! Svak od nas će znati reći o tačno kojoj nijansi privrženosti postojećem se radi, ali evo nekih:

  1. Konformizam – narodski rečeno „ne treba se zamjerat’“. Upravo je kritičko razmišljanje i propitivanje svojih i tuđih stavova ključ u pokretanju napretka. Čini se da manjkamo u kulturi postavljanja pitanja, počevši od toga zašto nešto nije dostavljeno na vrijeme do toga da zastanemo pred formom tj. eventualnim „autoritetom“ onoga kome se trebamo obratiti. Tako je na svakom polju.
  2. Zona komfora – jeste lagodnije pratiti ustaljene i beskonačan broj puta ponovljene obrasce ponašanja i razmišljanja, ali takvo nešto nikad nije pokrenulo napredak. Dobro je, ako je to kome potrebno, smršati ali se treba pokrenuti, fino i poželjno je biti uspješan u životu ali treba „uvesti sebi sankcije“. Razumijemo se.
  3. Društvena naracija – jedan od aspekata društvene naracije kod nas nalazi se u formi kolektivnog obeshrabrivanja, svak svakoga otprilike, a ogleda se u tome da ako neko dođe s nečim novim, isto biva unaprijed svedeno na neuspjeh, jer, kao, svakako ništa ne ide. Ili, logično je da svak hoće posao, ali da li je, iskreno, svak od nas sto posto na sebi poradio kako bi se jednostavno doveo, realno govoreći, u startnu poziciju? Fakultetska diploma, naprimjer, je argument ili formalna potvrda da si dovoljno spreman i imaš dovoljno predznanja da dalje učiš. Ti nisi gotov proizvod! Niko od nas nije, i ako budemo živjeli u uvjerenju da (vjerovatno) nikad nećemo ni biti, možda onda bude napretka.
  4. Uzori i autoriteti – uspjeh je toliko relativan da ga nikad ne možemo posmatrati kroz jednu osobu. Možemo biti zahvalni pa smo svi sposobni za nešto, tako da je kategoriju uspjeha potrebno nanovo definisati. Uzori i autoriteti su precijenjeni, u jednu ruku što se nesvjesno uklapamo u šemu društvene hijerarhije, a u drugu ruku što pomenuti, recimo, autoriteti to stvarno od nas i traže. Saznanje da u svemu postoji postupnost i zdrava količina samokritičnosti uveliko pomaže shvatanju uzora i autoriteta. Drugim riječima, nije neko autoritet jer mu je dodijeljena neka titula i slično – zapravo je obrnuto. Autoritet dolazi nakon postignuća, a ne postignuće nakon autoriteta, a uzore svak sebi bira.
  5. Mistifikacija – otprilike sve o čemu ne želimo razmišljati ili to pojedinca zamara pripisuje se nečem mističnom. To je način samoodbrane u smislu da je pojedinac pokušao, ali ipak „nije do njega“. Zapravo se radi o samoobmani. Na primjer, sami ćemo sebe uvjeriti da smo stvarno nešto uradili po pitanju, recimo, vlastitog zapošljavanja ako smo proveli pola sata na internetu tražeći oglase. U stanju smo svom mozgu reći da smo ipak nešto uradili odnosno uspjeli i time sebi kupili i opravdanje a i vrijeme (do novog pokušaja). A koliki je istinski napor koji smo načinili?

Nije džaba u američkom društvu još uvijek prisutna ona „Yes we can“, treba sebe uvjeravati da možemo i jednostavno nekad preuzeti određeni rizik i ipak posegnuti za tim golubom na grani pa vidjet šta će se desiti. Nikad se ne zna.

OSTAVITI ODGOVOR