Uloga Bošnjaka u Osmanskoj državi

Osmanski sultan Mehmed el-Fatih 1463. godine zauzima Kjuč i pogubljuje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Time je skoro sva Bosna pala u osmanske ruke. Ta godina se uzima za početak novog doba u bošnjačkoj historiji, doba u kome su Bošnjaci i njihova Bosna bili na vrhuncu svoga sjaja koje će trajati do 1878. godine kada Austo-Ugarska izvršava okupaciju Bosne i Hercegovine.

0

Iako se 1463. godina uzima kao zvanična godina kada počinje, a 1878. godina kada prestaje, osmansko doba je za neke krajeve počelo ranije, a za neke završilo kasnije. Naime, Osmanlije su 1416. godine zauzeli Pljevlju, Čajniče, Nevesinje, Foču, a dvije godine kasnije Sokol i Višegrad. Hodidjed i cijela Vrhbosna su pali 1435. godine, a naredne godine i Zvornik i Srebrenica. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Novopazarski sandžak je ostao u Osmanskoj državi do Prvog balkanskog rata 1912. godine.

Kao što je već poznato, Bošnjaci su u Srednjem vijeku bili bogumili tj. pripadnici Crkve bosanske, ali treba napomenuti da je bilo Bošnjaka i rimokatoličke i pravoslavne vjeroispovjesti, i to nezanemraljiv broj. Bogumili su za vrijeme dva posljednja bosanska kralja, koji su prešli na katoličanstvo, bili nasilno pokrštavani i protjerivani. Ovo, kao i sličnost bogumilskog učenja sa islamskim, su bili glavni razlozi zašto su bogumili masovno prelazili na islam, čak i prije pada Bosne. Dovoljno govori slučaj da je 1463. godine kod Jajca 36.000 bogumilskih porodica koji su došli iz cijele Bosne primilo islam. Međutim, nisu samo bogumili prelazili na islam, nego i pravoslavci i rimokatolci, ali ne tako eksplozivno kao bogumili. Ovakvom brzinom Bošnjaci su narod koji je najbrže primio islam poslije Arapa, jer su već za oko 150 godina od pada Bosne čak ¾ Bošnjaka bili muslimani. Koliko je to brzo, navešćemo primjer Egipta i Perzije kojima je trebalo oko 200 godina da bi dostigli ovaj procenat muslimanskog življa.

Ovakva brzina prelaska na islam, ali i želja bogumilskih porodica kod Jajca 1463. godine, da i njihova djeca budu uključena u adžemi oglane (rezervisani za hrišćansku djecu), uzrokovala je da su Bošnjaci odigrali važnu ulogu u Osmanskoj državi.

Bošnjaci su nedugo nakon pada Bosne počeli dobijati važna mjesta u osmanskoj adminstraciji, tako da je već za života sultana Mehmeda el-Fatiha (umro 1481.) jedan Bošnjak nosio titulu paše. To je bio Jakub-paša koji je čak 1493. predvodio osmanlijsku vojsku u Krbavskoj bici, kada je hrvatska feudalna vojska, predvođena banom Emerikom Derenčinom, do nogu potučena. I drugi su napredovali tako da su Bošnjaci obnašali funkcije: velikih vezira, beglerbega, kadiaskera, jeničar agasija, defterdara, carskih kapidžija, namjesnika, vezira, paša, muftija, muderrisa, književnika, kadija i šejh-ul-islama. Jedan od najistaknutijih Bošnjaka u osmanskoj državi je bio i Gazi Husrev-beg (1480-1541), bosanski sandžak-beg, sin Bošnjaka iz Trebinja i princeze Seldžuke, kćerke sultana Bajezida II, koji pored toga što je bio jedan od najvećih vakifa u Bosni, bio je i istaknuti vojskovođa te je tako osvojio: Knin, Skradin, Ostrovicu, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu. Vjerovatno najzlatniji period uticaja Bošnjaka na Portu je bio od 1544. godine do 1612. godine, kada su Bošnjaci imali devet velikih vezira – sadri azama – sa pet tugova, tri vezira sa četiri tuga, deset vezira sa tri tuga, deset namjesnika u pokrajinama, dok su trojica bili bosanski namjesnici s titulom beg sa dva tuga. U ovih 68 godina, položaj velikog vezira Bošnjaci su imali 42 godine iz čega se može zaključiti da su Bošnjaci u ovom periodu bili poslije Turaka Osmanlija najuticajniji i najvažniji narod Osmanske države. Vjerovatno najuticajnija ličnost ovog doba bio je Mehmed-paša Sokolović, koji je od 1565. do 1579. obavljao funkciju velikog vezira. Poslije smrti Sulejmana II Zakonodavca 1566. godine, on je čak tri mjeseca, dok se nije izabrao novi sultan, bio najmoćniji čovjek u državi. Vladavina novog sultana Selima II (1566-1574) i pet godine vladavine Mehmeda obilježene su vezirstvom Sokolovića, čija je riječ bila iznad sultanove samo de facto (u stvarnosti i praksi), iako ne i de jure (na papiru). Njegov značaj je toliki da se 1579. godina, kada je na njega izvršen atentat i kada je ubijen, smatra godinom kada se počinju nazirati znaci slabljenja Osmanske države i to nije mišljenje bošnjačkih, već i turskih historičara. Treba još spomenuti da od 264 bosanska namjesnika, čak 63 su bili Bošnjaci.

Mehmed-paša Sokolović

Bošnjaci su nedugo poslije pada Bosne počeli pisati na orijentalnim jezicima, te su, osim alhamijado literature na narodnom jeziku, razvili bujnu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, i to na turskom, arapskom i prezijskom. Bošnjaci su pisali na orijentalnim jezicima sve što se moglo u to doba pisati (lirska i mistična poezija, teologija, medicina, matematika, logika, alhemija, astronomija, filologija, putopisi, historiografija…), najviše na turskom, zatim arapskom, te na perzijskom jeziku. Najviše je napisano u XVI i XVII stoljeću. Koliko ima autora na orijentalnim jezicima govori nam činjenica da je samo književnika bilo najmanje 223. Među brojnim autorima na orijentalnim jezicima su: Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić i dr. Iako maternji jezik Bošnjaka nije ni turski ni arapski ni prezijski već bosanski, Bošnjaci su dali veliki doprinos literaturi na orijentalnim jezicima, na čemu bi im trebali zavidjeti balkanski narodi koji su bili u sastavu Osmanske države.

Položaj Bosne i Bošnjaka je uvijek bio važan Osmanlijama, bilo da se radi o godinama vrhunca moći ili godinama slabljenja Osmanske države. U prvim decenijama nakon osvajanja Bosne, Bosna je Osmanlijama služila kao baza za dalja osvajanja, a Bošnjaci okosnica tih osvajanja. Zauzimanjem Ugarske (1521-1529), Bosna je izgubila djelimično na značaju, ali je zato značaj Bošnjaka porastao. Ovo je uzrokovano potrebom naseljavanja opustjelih krajeva muslimanskim življem, a najpogodniji narod za ta naseljavanja su bili Bošnjaci, jer su bili najbliži Ugarskoj. Koliko je to naseljavanje bilo masovno, govori podatak da putopisac Evlija Čelebija, u svom obilasku Ugarske 1660-1661., navodi između ostalog Pečuh, Kanjižu i Budim kao bošnjačke gradove. Veliki bečki rat (1683-1689), u kome je granica poražene Osmanske države vraćena na Dunav i Savu, promijenio je ulogu Bošnjaka, jer oni sada, zajedno sa Bosnom, čine bedem koji brani zapadne granice države. Na Bošnjacima je od 1683. godine do 1878. bila velika odgovornost, a primjer za to je Banjalučki boj, u kome su sami Bošnjaci pobijedili vojsku Karla VI, cara Svetog rimskog carstva i najmoćnijeg vladara Evrope tada.

Slobodno se može reći da su Bošnjaci ostavili trag u historiji Osmanske države, kao što su Osmanlije ostavile trag u historiji Bosne.

 

24/25.1.2008., Bijeljina

 

(Objavljeno prvobitno u: Misak, br. 45, godina XII/XIII, mart 2008)

 

OSTAVITI ODGOVOR