Isnam Taljić, jedan od naših najvećih pisaca, je prvi evropski musliman koji je napisao roman o Endelusu. Kako on sam kaže dostupnost romana o Endelusu evropskih pisaca nemuslimana Tarika Alija i Amina Maloufa na našem jeziku, učvrstila mu je namjeru da napiše roman o njemu, da napiše prvi roman evropskih muslimana, prvi bošnjački roman o Endelusu. Pisao ga je nekoliko godina, i što je sve više radio i istraživao, roman mu se “otimao”, “gubio”, “curio između prstiju”.

Kad je pisac završio roman dobili smo jednu priču, priču o Endelusu koju nam priča soko Šahin. Soko Šahin je soko Muse ibn Nusajra, soko Dahila, soko Princa. On je soko svih vladar Endelusa. Jedini živi svjedok dešavanja u njemu. On zna sve tajne Endelusa: ko je ubio Abdulaziza sina Muse ibn Nusajra, šta se desilo kod Poatjea (Poitiersa), gdje je tajna odaja Zahire, koji je princip rada Alhambrine fontane sa kamenim lavovima… Šahin sada priča priču o Endelusu, priča dio njegovih tajni, priča piscu, priča tajnu knjigu Endelusa. Pisac sokolu postavlja pitanja, a soko mu na pitanja odgovara kako najbolje zna. Priču počinje sa pričom o Musau ibn Nusajru, prvim vladarom Endelusa, a završava sa pričom o Muhammedu XI Princu, zadnjim vladarom Endelusa.

Endelus za Musu predstavlja novu šansu, novu nadu. Sve su oči uprte u njega. Ne smije je protraćiti. Svaki potez treba dobro pomisliti. Jedan pogrešan potez i može ugroziti svoj život. Savjetnici ga požuruju, ali on ih ne sluša. Tamo preko mora čekaju ga raznovrsne ljekovite biljke. One su njegova strast još od djetinjstva. „Musa se osjeća poput mladića dok stoji na mokrom pijesku…Zna da je čuven…Hitnja je šejtanska. Zemljom treba hoditi postupno…Miris! Davno u djetinjstvu, volio je u magazi mirisati sasušeno cvijeće i trave. “

Tu je i priča o Abdurrahmanu I, zvanom Dahil, i njegovoj sestri Tesnim, koji su ujedinili Endelus i započeli zlatno doba Endelusa. O Tesniminoj tuzi za domovinom. Ona tuguje za Sirijom, za Mašrikom. Abdurrahman joj ispunjava želju i gradi najveću i najljepšu džamiju, Veliku džamiju u Kordobi, ukrašenu kamenim palmama koje podsjećaju na palme iz Mašrika iz njihovog vrta u Rusafi. To je priča o palmi inostalgijom za domovinom. “Stablo palme nasred Rusafe,  Niklo i na magribu daleko od kuće… Iznikla si iz zemlje u kojoj si strana,  Ja kao i ti, daleko od kuće.”

Soko Šahin priča i o Jusufu Fihriju i njegovim sinovima Abdurrahmanu i Muhammedu, o Hakemu, Abdurrahmanu II, Abdurrahmanu III Nasiru, Hakemu II, o Velidu Muhammedu Mensuru i njegovom sinu Abdulmeliku, o murabitu Jusufu Tašfinu, o Muhammedu ibn Rušdu i muvehhidima Jusufu ibn Abdulmuminu i njegovom sinu Jakubu.

Priča o Kurtubi. O gradu koji je bio prijestolnica svijeta. Svjetlo u mraku Evrope. Njegovi posljednji dani su odbrojani. On više ne postoji. Izgubio je svoju dušu. Njegova duša je njegova biblioteka i knjige u njoj, njegovi muslimani, njegove kuće i zgrade, njegove pijace, hamami, česme. Njegova duša je sve ono što je postojalo prije 1236. godine i nestankom toga više nema Kurtube već Kordobe. Kurtuba je nestala spaljivanjem dva miliona ručno pisanih knjiga. One se više ne mogu vratiti. Knjige koje su vladari plaćali zlatom, uništene su kao da su najobičniji papir. Poezija i proza, filozofija i akaidologija, fikh, hadis, matematika, astronomoja, biologija, fizika Endelusa su nepopravljivo oštećene. Preko 500 godina rada sada je pretvoreno u pepeo. Samo pepeo i ništa više. “Nejma Kurtube. Dekiki su se namirili. Nejma. Kao da je nikad nije ni bilo. Nejma je…To što je ostalo je bilo je Kordova. Dugo je Kordova samo spominjana kao žalostan, jadan, hladan, opljačkan, pust, napušten, prazan grad.”

Posljednja priča je priča o Muhammedu XI, zvanom Princ, evrposkom princu, posljednjem vladaru Endelusa. Desetogodišnja agonija. Pomoći ni od koga. Princ odugovlači, iščekujući pomoć, ali uzalud. Obruč oko Garnate se sve više steže. Garnata je ubrzo opkoljena. I ona odbrojava zadnje dane, ali ne samo zadnje dane Garnate, već zadnje dane Endelusa, zadnje dane islama u njemu, zadnje dane veličanstvene civilizacije. Prošla je godina produžene nade. Garnata je još uvijek opkoljena, a pomoći ni odakle. Prošla su i zadnja dva mjeseca produžene nade. Garnata se predala 2. januara 1492., kada je potpisano primirje. Princ se na njega nije potpisao. Samo mu je ostalo surgun – progonstvo. Sa tugom, uzdasima i dubokim, istinskim osjećajima prema Garnati, s porodicom odlazi u Mekku, daleko od domovine, domovine koja je nestala. “Opsada Garnate trajala je deset godina. Princ se nije mogao boriti više nego što je učinio…uspio odgoditi predaju Garnate. Prvo na godinu. Nadao se da će se svijet odazvati. I poslije isteka roka, odgodio je predaju na dva mjeseca…Princ se nije ni osvrnuo. Ništa nije rekao. Ni sam sa sobom nije progovorio. I da je mogao plakati, suzama ne bi mogao sprati osjećaje ljepote koju je ponio sa sobom.”

Soko Šahin je završio pričanje o Endelusu završno sa 1610. godinom, kada Inkvizicija protjeruje pola milona muslimana i objavljuje da u Endelusu više nema muslimana. Ovim su nestale tekovine civilizacije koja je Evropu izvela iz mračnog doba. Sva njena dostignuća su uništene ili preobraćena. Nije više bilo Endelusa, samo Španija. Vadul-kebir je sada Gvadalkivir. Nema više Išbilije, Garnate, Balansije, Sarakute, Kurtube, al-Merie, već samo Sevilja, Granada, Valensija, Saragosa, Korodba, Almerija. Šahin više nema koga da nadgleda u Endelusu. Nije više bilo džamija i mujezina koji su sa munara džamija pozivali na molitvu. Ljepote Endelusa su nepovratno nestale. Endelus je sada bajkovita priča koju soko Šahin priča. “Bila jednom jedna zemlja. I bilo je davno. Te zemlje više nema. Toliko je bilo davno da se zaboravili na nju. Kao da je nikad nije ni bilo. I neće biti takve.”

Zato vam preporučujem “Tajnu knjigu Endelusa”, Isnama Taljića, uz pomoć koje će te makar malo zaviriti u dušu i tajne Endelusa.

 

19.1.2008., Bijeljina

 

(Objavljeno prvobitno u: Misak, br. 42, godina XI/XII, mart 2008)

OSTAVITI ODGOVOR